Najbolja mjesta za pinchose u Valladolidu

Tapa je mali tanjur. Pincho, u Baskiji pintxo, sastavljeni je zalogaj, obično postavljen na krišku kruha ili držan na okupu čačkalicom, osmišljen da se pojede u dva-tri zalogaja stojeći. U Valladolidu stil naginje konstruiranom i tehničkom: slojevito, tanjurirano, s umakom, katkad bliže minijaturnom restoranskom jelu nego grickalici.

Svaki se plaća posebno. Cijene su umjerene, a uobičajen potez je jedan pincho i jedno malo piće po baru, pa dalje. Nitko ne sjedi cijelu večer na jednom mjestu.

Kratak potez Calle Correos, odmah uz Plaza Mayor, najgušća je koncentracija dobrih barova u gradu. Stanete pred jedan, pogledate lijevo i desno i vidite još četiri. Ovo je pravo mjesto za početak ako to nikad niste radili, jer ovdje zapravo ne možete pogriješiti.

Mali trg nekoliko minuta zapadnije, tiši i moderniji po dojmu, s terasama koje se pune za toplih večeri. Dobro za sporiju drugu ili treću postaju, kad se Correos zgusne.

Campanas je uska i stara i miriše na meso s roštilja. Marina Escobar je bliže parku Campo Grande i privlači nešto stariju domaću publiku. Obje su unutar deset minuta hoda od Plaza Mayor, a to je kod Valladolida korisno: cijeli se krug prohoda pješice i taksi vam nikad ne treba.

Radno vrijeme i ponuda se mijenjaju, pa ovo uzmite kao početni popis, a ne raspored. Većina barova poslužuje pinchose u dva termina: otprilike od jedan do pola četiri i opet od osam navečer.

Najpoznatiji od natjecateljskih barova i onaj kamo se šalje najviše posjetitelja. Njihova najslavnija kreacija mali je pincho u stilu burgera nazvan po Baracku Obami, napravljen kad je prvi put izabran i od tada na jelovniku jer su ga ljudi stalno tražili. Prometno, bučno, jednom vrijedi odstajati red.

U Calle Correos i najbliže onome što grad ima kao instituciju. Dugačak šank, rukom ispisana ploča i popis pinchosa koji seže daleko preko onoga što možete pročitati odjednom. Ako želite razumjeti što je Valladolid radio prije nego što je natjecanje sve zakompliciralo, naručite ovdje.

Uglađenije, više tanjurirano, bliže restoranskoj kuhinji koja radi u minijaturi. Dobra postaja ako želite vidjeti tehnički kraj stila, a ne tradicionalni.

Malen, star, popločen i pouzdano dobar. Onakav bar u kojem pincho stigne na papirnatoj salveti i bolji je nego što ima pravo biti.

Poznat po mesu s drvenog ugljena. Ako ste dva sata jeli slojevite zalogaje s umacima i želite nešto jednostavno i vruće, ovo je ispravak.

Valladolid leži usred četiri vinske regije, i to nije slučajnost. Ribera del Duero na istoku radi snažna crna, Toro na zapadu još teža, Cigales odmah na sjeveru poznat je po rosados, a Rueda na jugu radi bijela verdejo koja ljeti pije veći dio Španjolske.

Domaća narudžba je corto, dakle mala čaša vina, ne puna. Kroz večer ih popijete pet ili šest. Recite „un corto de tinto“ ili „un verdejo“ i dobit ćete pravu veličinu bez objašnjavanja. Pivo također ide, ali ovdje je poanta vino.

Krenite oko pola devet. Jedan pincho i jedno malo piće po baru. Četiri do šest barova su puna večer i otprilike puna večera. Nemojte naručiti dva pinchosa u prvom mjestu koje vam se svidi, jer ćete izgubiti oblik večeri.

Vikendi su gušći i pred dobrim barovima stoji po tri reda ljudi. Poslužit će vas kad stojite uz šank i uhvatite pogled, a ne kad pristojno čekate u redu, na što se posjetitelji naviknu nakon bara ili dva.

Valladolid nagrađuje hodanje. Plaza Mayor jedan je od najranijih planiranih glavnih trgova u Španjolskoj i postavio je obrazac koji su slijedili Madrid i Salamanca. Katedralu je projektirao Juan de Herrera, arhitekt El Escoriala, i nikad nije dovršena, zbog čega izgleda pomalo prekinuto. U gradu je živio Cervantes, ovdje je umro Kolumbo, a Nacionalni muzej skulpture čuva zbirku polikromirane drvene plastike koja je uistinu izvanredna, čak i ako to zvuči kao uska tema.

Ako sve to želite vidjeti uz razlog da se krećete dalje, gradska igra vam ga daje. Prohodate rutu, na svakoj postaji nešto riješite, a grad se usput objašnjava sam umjesto da stigne kao popis činjenica. Prije pincho večeri to dobro funkcionira, jer vas stavlja u centar s apetitom i grubom kartom u glavi.

Održava se u Valladolidu svakog studenog. Tijekom natjecateljskog tjedna barovi sudionici poslužuju svoje prijave, pa je to najbolje vrijeme za dolazak ako ste došli zbog pinchosa. Ujedno je i najgušće.

Različiti su. Pintxosi u San Sebastianu često su izloženi na šanku i uzimate sami; pinchosi u Valladolidu češće se rade po narudžbi i pod utjecajem su natjecanja. Valladolid je i znatno jeftiniji.

Svaki pincho s malim pićem je nekoliko eura. Cijela večer s pet ili šest postaja stoji manje od večere za stolom u većini španjolskih gradova, i to je dio razloga zašto mještani jedu ovako.

Ne. Pincho barovi ne primaju rezervacije za stajanje uz šank. Na tome cijeli model počiva.

Jest, i jedan je od boljih grupnih formata jer nitko cijelu večer ne ostaje zaglavljen pored istih dvoje ljudi. Grupe iznad otprilike osmero neka se u svakom baru podijele na dvije, inače vas neće poslužiti. Za organizirane grupne aktivnosti u gradu pogledajte što radimo za tvrtke i grupe.

Prilično. Kastiljska kuhinja je mesna, ali većina natjecateljskih barova danas ima vegetarijanske prijave, a tortilja, gljive i paprike su posvuda. Veganima će biti teže.

Najbolja verzija Valladolida je duga šetnja starim centrom poslijepodne i pincho ruta navečer. Ako želite da šetnja ima strukturu, naše su igre napravljene baš za to: ovako se igra, a ako imate pitanja o organizaciji za svoju grupu, javite nam se. Nastavljate dalje na jug? Naš vodič kroz najljepše trgove u Sevilli pokriva grad koji večera kasno i posve drukčije.